Njeno veličanstvo : Štikla!

                     17. je stoljeće. Europa. Traje Tridesetogodišnji rat, u Engleskoj živi i piše možda najveći svjetski pisac i poeta Wiliam Sheakespeare a Francuskom vlada Kralj Sunce Louis XIV.  Usporkos političkom i ekonomskom utjecaju ostao je najbolje zapamćen  po utjecaju na Alexandrea Dumasa i njegove "mušketire" te svome viđenju lijepog. Dvorac Versailles je do dana današnjeg ostao jedna od najutjecajnijih građevina u ovom djelu svijeta. Imao je oko za ljepotu, bile to žene ili arhitektura a poznat je kao veliki pokrovitelj umjetnosti. Kao takav nezaobilazno je i gotovo bezobrazno uživao u modi i modnom izražaju ne štedeći ni na kojem detalju. Francuska je tokom vremena doista imala velike dizajnere poput madam Chanel, C. Diora ili Huberta de Givenchyia koji su imali velik utjecaj na doživljaj Francuske kao modnog centra svijeta ali prvi kojem je to pošlo za rukom je doista bio sam Luj. Nije ni čudo da takvom modnom znalcu nije promakla draž - cipela na potpeticu. Oko 1660. postolar imenom Nicholas Lestag dizajnirao mu je takve prve cipele i bila je to ljubav na prvi pogled.

                                                          (Hyacinthe Rigaud : Portret Luja XIV)

                       Malo bi bilo reći da visoke potpetice nisu moderan izum. Naprotiv. Pravi datum njihova rođenja nije sa sigurnošću ustanovljen no sigurno je da uživaju bogatu i raznovrsnu povijest. Njihove slike nalazimo čak na egipatskim grobovima i hramovima a dokumentirane su u doba helenizma.Većinom su odražavale imovinski status no zabilježeno je da su ih mongolijski konjanici nosili iz praktičnih razloga dok su jahali. Omogućavale su im stabilnost noge u stremenu sedla. Prva ih je popularizirala Katarina Medici kojoj su dodavale koji centimetar na poprilično sitnu građu. Nosila ih je na vjenčanju a kako su bile izrađene u Firenci, talijanske su cipele dobile na popularnosti. Da,da, sva vražja je bila ta Katarina Medici. Imale su cipele s potpeticom svojih uspona i padova a poznato je da su izrazitu nepopularnost stekle u kasnom 18. stoljeću. Postale su sinonim pretjeranom izobilja a u jeku Francuske revolucije to baš i nije bilo vogue. Maria ih se Antoaneta doduše nije mogla odreći niti tad. Pogubljena je u cipelama s pet centimetarskom petom.

                                          (Mondene cipele visokog staleža iz razdoblja rokokoa)


U današnje je vrijeme izbor raznoraznih vrsta, veličina, oblika i boja vjerojatno veći nego ikad prije. Dapače izbor je takav da se doista teško odlučiti kolika je potreba a koliki je hir. Pretpostavljam da je sve lakše kad se zoveš Dita von Teese i Christian Louboutin ti je osobni kućni prijatelj.

         (Poznata Christian Louboutin Pluminette cipela.  Doista izgleda kao nešto iz ormara Marie Antoinette, jelda? )
                                                       ( Da napomenem da mi je kroz koji mjesec rođendan?? ;-))

I što je veća pomama za štiklom to su glasniji povici liječnika o njihovom štetnom utjecaju na zdravlje. Zbog neprirodnog položaja najviše stradavaju stopala i uzrokuju bolove, žuljeve i deformacije stopala od kojih je najčešća hallus valgus ilti čukalj. Nadalje upozoravaju da može uzrokovati skraćenje mišića gastroknemiusa i probleme s kralježnicom od kojih se često spominje skolioza.  Činjenica je da cipela visoke potpetice potiče uspravno držanje i senzualan hod pri tom ističući poprsje i pozadinu, epitome ženske seksualne privlačnosti. Ujedno nogu i cijelo tijelo čine vitkijim a stopalo manjim. Visoki luk stopala su čak i viktorijanci povezivali sa ženskim oblinama. Mnoge feministice ih uspoređuju s oruđem koje je namjenjeno pretvorbi žene u objekt i pritom joj onemogućava da pobjegne i u potpunosti se oslanja i postane ovisna o svome muškarcu.
                       Da, u mnogočemu sve rečeno ima velikog smisla. Jesmo li doista spremne žrtvovati svoje zdravlje i trpjeti toliku bol za ljepotu??? Ili smo bića koja poput samog Luja XIV i Marie Antoinette ljepotu doslovce žive i osjećaju? Nebih sad htjela nalaziti opravdavanja za taj, pa mogu reći mazohizam, ali osobno se sjećam deformiranih stopala svoje bake koja u životu nije obula cipelu s visokom potpeticom. Isto tako znam da većina žena i djevojaka koje poznam imaju u sebi snagu da učine ono što žele sve da hodaju u štulama i nitko ih nebi nazvao pukim objektom nečije želje. Mislim da je život prekratak da si uskraćujemo nešto ako nas doista čini zadovoljnim. Naravno, pitanje je : da li u to doista spada štikla? Znam samo da još uvijek čeznem za savršenim parom svilenih cipela boje pudera....
         

                              Pozdrav!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!