petak, 5. travnja 2013.

Njeno veličanstvo : Štikla!

                     17. je stoljeće. Europa. Traje Tridesetogodišnji rat, u Engleskoj živi i piše možda najveći svjetski pisac i poeta Wiliam Sheakespeare a Francuskom vlada Kralj Sunce Louis XIV.  Usporkos političkom i ekonomskom utjecaju ostao je najbolje zapamćen  po utjecaju na Alexandrea Dumasa i njegove "mušketire" te svome viđenju lijepog. Dvorac Versailles je do dana današnjeg ostao jedna od najutjecajnijih građevina u ovom djelu svijeta. Imao je oko za ljepotu, bile to žene ili arhitektura a poznat je kao veliki pokrovitelj umjetnosti. Kao takav nezaobilazno je i gotovo bezobrazno uživao u modi i modnom izražaju ne štedeći ni na kojem detalju. Francuska je tokom vremena doista imala velike dizajnere poput madam Chanel, C. Diora ili Huberta de Givenchyia koji su imali velik utjecaj na doživljaj Francuske kao modnog centra svijeta ali prvi kojem je to pošlo za rukom je doista bio sam Luj. Nije ni čudo da takvom modnom znalcu nije promakla draž - cipela na potpeticu. Oko 1660. postolar imenom Nicholas Lestag dizajnirao mu je takve prve cipele i bila je to ljubav na prvi pogled.

                                                          (Hyacinthe Rigaud : Portret Luja XIV)

                       Malo bi bilo reći da visoke potpetice nisu moderan izum. Naprotiv. Pravi datum njihova rođenja nije sa sigurnošću ustanovljen no sigurno je da uživaju bogatu i raznovrsnu povijest. Njihove slike nalazimo čak na egipatskim grobovima i hramovima a dokumentirane su u doba helenizma.Većinom su odražavale imovinski status no zabilježeno je da su ih mongolijski konjanici nosili iz praktičnih razloga dok su jahali. Omogućavale su im stabilnost noge u stremenu sedla. Prva ih je popularizirala Katarina Medici kojoj su dodavale koji centimetar na poprilično sitnu građu. Nosila ih je na vjenčanju a kako su bile izrađene u Firenci, talijanske su cipele dobile na popularnosti. Da,da, sva vražja je bila ta Katarina Medici. Imale su cipele s potpeticom svojih uspona i padova a poznato je da su izrazitu nepopularnost stekle u kasnom 18. stoljeću. Postale su sinonim pretjeranom izobilja a u jeku Francuske revolucije to baš i nije bilo vogue. Maria ih se Antoaneta doduše nije mogla odreći niti tad. Pogubljena je u cipelama s pet centimetarskom petom.



                                          (Mondene cipele visokog staleža iz razdoblja rokokoa)


U današnje je vrijeme izbor raznoraznih vrsta, veličina, oblika i boja vjerojatno veći nego ikad prije. Dapače izbor je takav da se doista teško odlučiti kolika je potreba a koliki je hir. Pretpostavljam da je sve lakše kad se zoveš Dita von Teese i Christian Louboutin ti je osobni kućni prijatelj.

         (Poznata Christian Louboutin Pluminette cipela.  Doista izgleda kao nešto iz ormara Marie Antoinette, jelda? )
                                                       ( Da napomenem da mi je kroz koji mjesec rođendan?? ;-))

I što je veća pomama za štiklom to su glasniji povici liječnika o njihovom štetnom utjecaju na zdravlje. Zbog neprirodnog položaja najviše stradavaju stopala i uzrokuju bolove, žuljeve i deformacije stopala od kojih je najčešća hallus valgus ilti čukalj. Nadalje upozoravaju da može uzrokovati skraćenje mišića gastroknemiusa i probleme s kralježnicom od kojih se često spominje skolioza.  Činjenica je da cipela visoke potpetice potiče uspravno držanje i senzualan hod pri tom ističući poprsje i pozadinu, epitome ženske seksualne privlačnosti. Ujedno nogu i cijelo tijelo čine vitkijim a stopalo manjim. Visoki luk stopala su čak i viktorijanci povezivali sa ženskim oblinama. Mnoge feministice ih uspoređuju s oruđem koje je namjenjeno pretvorbi žene u objekt i pritom joj onemogućava da pobjegne i u potpunosti se oslanja i postane ovisna o svome muškarcu.
                       Da, u mnogočemu sve rečeno ima velikog smisla. Jesmo li doista spremne žrtvovati svoje zdravlje i trpjeti toliku bol za ljepotu??? Ili smo bića koja poput samog Luja XIV i Marie Antoinette ljepotu doslovce žive i osjećaju? Nebih sad htjela nalaziti opravdavanja za taj, pa mogu reći mazohizam, ali osobno se sjećam deformiranih stopala svoje bake koja u životu nije obula cipelu s visokom potpeticom. Isto tako znam da većina žena i djevojaka koje poznam imaju u sebi snagu da učine ono što žele sve da hodaju u štulama i nitko ih nebi nazvao pukim objektom nečije želje. Mislim da je život prekratak da si uskraćujemo nešto ako nas doista čini zadovoljnim. Naravno, pitanje je : da li u to doista spada štikla? Znam samo da još uvijek čeznem za savršenim parom svilenih cipela boje pudera....
         



                              Pozdrav!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!





četvrtak, 21. ožujka 2013.

Jesmo li postali snobovi?

Danas kad smo svakodnevno zatrpani ogromnom količinom informacija nije ni čudo da nam se razvio interes za šarolike teme. Politika,društvo (a sjećam se vremena kad je PiG bio samo uber dosadan školski predmet), ekonomija pa film, fotografija, tehnologija, umjetnost, glazba, lifestyle. Čini mi se da smo gotovo izmanipulirani u naše interese. No, što ako mediji i društvo kažu da su ti isti interesi, zanimacije ili jednostavno životna veselja neprimjereni osobe koja "drži do sebe"? Od kad znam za sebe uvijek me dosta zanimala kozmetika. Ne znam od kad i zašto jer se moja mama nije nikad pretjerano šminkala ali mene su te boje uvijek oduševljavale. Vjerojatno me također marketing "ulovio" u svoju mrežu od malih dana. Ali nikad nisam mogla uživati u tim bojama niti iskazati neko pretjerano oduševljenje jer sam nailazila na osudu okoline.    Osjećala sam gotovo krivicu jer volim i uživam u proizvodima za uljepšavanje. Naime, po shvaćanju društva, pažnju takvoj "tričariji" može pridavati samo "površna, plitka i tašta" osoba. A nije li to suludo? Prvo te marketingom privuku da bi te onda natjerali da se osjećaš loše u svojoj koži. No, to je samo jedan od primjera. Što ako slušaš "krivu" vrstu glazbe? Čitaš "krive" knjige? Gledaš "krive" filmove? Da odmah kažem, nisam veliki ljubitelj turbo folka i takva mi vrsta glazbe ne odgovara. Ali upoznala sam mnogo divnih ljudi kojima ta vrst zabave odgovara i nitko od njih nije bio ništa manje sofisticiran ili pametan. Pa čak ne nose lančugu oko vrata sa razdrljenom košuljom i nisu odrasli u pećini uz buzdovan. Lagano štivo? Filmovi za razbibrigu? Ne razumijem iz kojeg bi razloga svi naši interesi trebali biti izrazito intelektualno zahtjevni ili duhovno obogaćujući. Što je sa zabavom i opuštanjem u životu? Ponekad i potpuno otpustiti kočnicu i samo biti svoj? Bez osuda, bez stereotipa. Mislim da nas veselje itekako duhovno obogaćuje. Naposljetku, gdje bismo završili da po cijele dane samo radimo bez ikakvog odmora i opuštanja. I sigurna sam da uvijek možemo naći ljude koji dijele naše interese i procjenjuju nas kao osobe koje stvarno jesmo. Mogu reći da sam beskrajno sretna što sam našla mnoštvo divnih cura u internetskoj beauty zajednici. I za razliku od mnogih komentatora dnevnih kronika i društveno prihvatljivijih tema ovdje vlada isključivo tolerancija i zajedništvo. Tko je tu onda profinjen? Znate; i Mozart i Hemingway (a tek Tolstoj?????) i mnogi drugi ljudi koji su ostavili svoj traga u povijesti su se ponekad itekako opustili. A nisu ostali poznati kao praznoglavi bonvivani. Život je prekratak da bismo činili samo stvari koje će nas činiti profinjenim u tuđim očima. Ako se posvetimo nečemu što sami doista volimo vjerujem da će naš duhovni rast biti mnogo veći.
                                                             Pozdrav!

                 

srijeda, 20. ožujka 2013.

Glamour bi trebao biti znanost. Glamourologija?


Glamour. Riječ koja je odjednom, ničim izazvana, ušla u opću upotrebu a da joj ni jedan leksikograf
 ne može točno odrediti izvor i datum proizvodnje.
Ono što se sa sigurnošću može ustvrditi jest da u početku nije imala nikakve veze s načinom na koju istu riječ upotrebljavamo danas.  Naime termin "to glamour" se koristio u okultnom kada se putem magije nekoga pokušalo natjerati da vidi zadane stvari na drugačiji način ili učiniti nekoga ili nešto privlačnijim nego što jest.  Tokom vremena poprimala je različito značenje te se u 19.stoljeću počelo koristiti za ne magične objekte koji su služili svrsi prikazivanja drugog objekta u drugačijem svijetlu. Danas se često povezuje s stilom, što nije potpuno netočno ali nije potpuno točno. Stil često ima veze s osobnim doživljajem sebe i svijeta oko sebe i ne mora nužno podrazumijevati shvaćanje istih na privlačniji način.


                         (Hladna Hitchcockova plavuša Kim Novak kao zaljubljena vještica u simpa 
                                   komediji "Bell,book and candle baca čini na Jamesa Stewarta.)



Glamour je oduvijek podrazumijevao nešto nesvakidašnje, pomalo misteriozno i nedostižno "običnom" čovjeku. U današnje vrijeme kad mediji poznatim ljudima zaviruju u kuhinju, kupaonu,spavaću sobu čak i bide čini se kao da je glamour potpuno nestao jer u prikazu svakodnevice svakako nema ništa mistično ni čarobno. Mediji su za današnje zvijezde napravili isto što  znanstvenici za ljubavnike i pjesnike.
Od vremena zvučnog filma pa čak i prije, u Hollywoodu je kraljevao takozvani "star system" čija je svrha bila stvaranje imidža pojedine zvijezde. Samo ime je doista poteklo od zvijezda  na nebu jer su nešto čemu se divimo, za čime čeznemo ali je izvan našeg domašaja. No, ipak nije sve bilo tako "zvijezdano". Naime, naglasak je bio na imidžu mnogo više nego na talentu. U tu svrhu mijenjana su  imena, datum rođenja, porijeklo, obiteljsko stablo i čitava povijest. Od žena se očekivalo da uvijek budu dotjerane i dame a od muškaraca da su galantni i gentlemani (Mala pomoć? Kako se to piše na lijepom našem hrvatskom?). Potpisivale su se moralne klauzule a ako je netko imao nešto što se trebalo prikriti novinari su podmićivani i skandali zataškani. Čak su išli tako daleko da su u svrhu promocije sklapali brakove i bojali zidove u prostorijama za fotografiranje u boju koja bi komplimentirala put modela.
Poznati citat Caryija Granta je kad je rekao da bi svatko htio biti Cary Grant, pa čak i on.







Jedna od božica glamura, prepredivna Hedy Lamarr je izjavila : "Any girl can be glamorous. All you have to do is stand still and look stupid."  Ona bi valjda znala.
No, da ne završim post sa gorkim okusom u ustima prisjetiti ću se onih istih zvijezda na nebu. Znamo da su samo plinovite svjetleće  kugle svjetlosnim miljama daleko ali to ne umanjuje njihovu ljepotu, misterioznost i sjaj a naša želja da ih dotaknemo ostaje nepromijenjena. 
                                                                            Pozdrav! 


Bloger? Ja?

Blog. Riječ koju sam prvi puta čula prije kojih desetak godina i čije me je objašnjenje ostavilo u čudu. Naime po mojim tadašnjim shvaćanjima svijeta oko mene, osobi koja bi tako javno dijelila velik dio sebe,
očito su se polupali lončići. No evo me deset ili nešto više godina poslije i svijet mi se čini kao posve drugačije mjesto a blogovi jedna od velikih prednosti. Danas kad nam mediji kroje javno mišljenje postaje tim važnije što imaju za reći ljudi koji ne spadaju u ograničenu skupinu odabranih, koji imaju tu sreću da njihov glas dospije do šireg kruga ljudi. Naposljetku svatko od nas ima nešto za reći i vrijedan je slušanja. Što naravno ne znači da će se to isto svidjeti svima. Osobno, moram priznati, dosta sam osjetljiva na kritiku i znaju me poprilično obeshrabriti.  Pretpostavljam da je ovaj virtualni svijet iz tog razloga jako dobar način za izgradnju ličnosti u "stvarnom" svijetu. No, ono što me straši više od oštrih kritičara, što virtualnih, što stvarnih je mogućnost da prođem potpuno neprimijećena.  Čini se da je vrijeme kad je siromaštvo bilo "najveća kletva" završilo u ropotarnicama povijesti. Danas je to, izgleda anonimnost. Bio je taj Andy Warhol veliki vrač pogađač kad je rekao da će doći dan kad će svi imati svojih "petnaest minuta slave". No daleko od toga da sam ja ovdje u potrazi za nečim tako neuhvatljivim kao što je prepoznatljivost. Ovdje sam da uzmem predah od svakodnevice, možda upoznam pokoju osobu sličnu sebi i možda da od nekoga nešto novo naučim.
Da, doista, svijet se promijenio u posljednjih desetak godina. Da li su za to na ovom našem, malom, ograničenom području krivi mediji ili svi "posvuduši" i "posvuduše" voljni s nama podijeliti i najmanji detalj svoje intime ne znam. Možda smo svi zajedno po putu izgubili pokoju kozu i oprostili se pomalo s razumom.
Neznam. Ali evo me ovdje, polupanih lončića ili ne, na kraju svog prvog posta.
Sutra je doista novi dan. Pozdrav!