Bloger? Ja?

Blog. Riječ koju sam prvi puta čula prije kojih desetak godina i čije me je objašnjenje ostavilo u čudu. Naime po mojim tadašnjim shvaćanjima svijeta oko mene, osobi koja bi tako javno dijelila velik dio sebe,
očito su se polupali lončići. No evo me deset ili nešto više godina poslije i svijet mi se čini kao posve drugačije mjesto a blogovi jedna od velikih prednosti. Danas kad nam mediji kroje javno mišljenje postaje tim važnije što imaju za reći ljudi koji ne spadaju u ograničenu skupinu odabranih, koji imaju tu sreću da njihov glas dospije do šireg kruga ljudi. Naposljetku svatko od nas ima nešto za reći i vrijedan je slušanja. Što naravno ne znači da će se to isto svidjeti svima. Osobno, moram priznati, dosta sam osjetljiva na kritiku i znaju me poprilično obeshrabriti.  Pretpostavljam da je ovaj virtualni svijet iz tog razloga jako dobar način za izgradnju ličnosti u "stvarnom" svijetu. No, ono što me straši više od oštrih kritičara, što virtualnih, što stvarnih je mogućnost da prođem potpuno neprimijećena.  Čini se da je vrijeme kad je siromaštvo bilo "najveća kletva" završilo u ropotarnicama povijesti. Danas je to, izgleda anonimnost. Bio je taj Andy Warhol veliki vrač pogađač kad je rekao da će doći dan kad će svi imati svojih "petnaest minuta slave". No daleko od toga da sam ja ovdje u potrazi za nečim tako neuhvatljivim kao što je prepoznatljivost. Ovdje sam da uzmem predah od svakodnevice, možda upoznam pokoju osobu sličnu sebi i možda da od nekoga nešto novo naučim.
Da, doista, svijet se promijenio u posljednjih desetak godina. Da li su za to na ovom našem, malom, ograničenom području krivi mediji ili svi "posvuduši" i "posvuduše" voljni s nama podijeliti i najmanji detalj svoje intime ne znam. Možda smo svi zajedno po putu izgubili pokoju kozu i oprostili se pomalo s razumom.
Neznam. Ali evo me ovdje, polupanih lončića ili ne, na kraju svog prvog posta.
Sutra je doista novi dan. Pozdrav!